Ko je Stanislava Šakota?

Mnogi od vas koji ne pratite blog scenu sa prostora Srbije i regiona postavićete upravo ovo pitanje iz naslova.

Stanislava Šakota je bloger i pisac. Majka. Supruga. Rođena je 1976.godine u Sarajevu. Po zanimanju je mašinski tehničar. Nezaposlena.

Zašto je važno da čitamo o Stanislavi Šakoti koja je nepoznata široj javnosti?

Važno je jer mislim da će ubrzo mnogi znati ko je ova svestrana žena, žena koja zvanično ne radi, ali ima brojne obaveze i mislim da joj mnoge od tih obaveza prijaju.

Stanislava Šakota je dugogodišnja volonterka u nevladinim i humanitarnim organizacijama. O svojim pričama ona kaže: “ Moje priče su moja potraga za mirom, socijalnom pravdom, ravnopravnošću i jednakošću. “

Priče Stanislave Šakote u kojima ona obrađuje različite teme objavljene su u nekoliko zbornika: “ Književne vertikale” zbornika žena vernica sjeveroistočne Bosne “Nadahnute svemirom”, zbornika “Pisma za Estebana” koji je posvećen iskustvima LGBT osoba, u zborniku “Priče iz izolacije” na temu izolacija u vreme pandemije. Neke od priča smeštene su u onlajn knjige. Autorka je romana za decu “Ekskurzija” 

Stanislavine priče možete da čitate i na njenom blogu Crtice jedne stvarnosti. Veoma mi je drago što mi je Stanislava Šakota dugogodišnja blog i Fejs prijateljica.

GRAĐANSKI AKTIVIZAM I ŽENSKO PREDUZETNIŠTVO

Stanislava, kako glasi tvoja definicija građanskog aktivizma?

-Za mene je građanski aktivizam sve ono što pojedinac radi ne bi li popravio uslove života sebi i ljudima u svojoj zajednici. Nekada je to ukazivanje da problem postoji, (javnim govorenjem ili učestvovanjem u kampanjama) rješavanje problema (volonterskim akcijama, prilozima..) poboljšavanje uslova života (kroz različita zagovaranja, i pokušaje izmjene zakona), ostvarivanje zakonom zagarantovanih prava (pružanjem potrebnih informacija), solidarnost sa svima (dobrovoljno davanje krvi i učešće u humanitarnim akcijama), istraživanje sopstvenih mogućnosti (kroz radno-okupacione radionice), sticanje novih znanja (neformalnim obrazovanjem), i još mnogo toga….

Tokom proteklih meseci svedoci smo da se građani udružuju kako bi spasli reke, kako bi spasli svoje gradove i opštine od zagađenja i uništavanja zelenila. Šta misliš o ovim Udruženjima i da li ona postoje i u BiH?

 – Postoje naravno. Mnoga udruženja se pored ostalih svojih aktivnosti bave i očuvanjem okoline. Uvijek me iznova oduševi odziv ljudi koji bi da budu pozitivan primjer koji bi da pomognu prilikom neke humanitarne akcije, prikupljanja sredstava, izgradnje domova ili svetinja. Uvijek primijetim kada je u pitanju poziv da se očisti korito rijeke, park ili kupalište nema mnogo ljudi bar ne kod nas. I to je u redu, ali onda bismo trebali bar da naučimo da ne ostavljamo smeće iza sebe. Ima i onih koji smatraju da građanski aktivizam mogu da ostvare kao aktivni članovi i simpatizeri političkih stranaka. Nisu blakonakloni prema nevladinim organizacijama. Zašto je to tako? -Sve zavisi kako neko to doživljava i kojim intenzitetom. Suština je da i jedni i drugi rade za dobrobit svoje zajednice ili pojedinaca u njoj. Ta netolerantnost valjda dođe kada se osjete ugroženi ili nesigurni zato što smatraju da su samo oni ti koji bi određene stvari mogli raditi, a pojavio se tamo neko ko bi to isto htio da radi.

Ti si član-volonter nevladinih i humanitarnih organizacija na lokalnom nivou , . Kako si odlučila da postaneš član tih organizacija i čime se one bave?

-Sve je inicirao jedan niz slučajnosti. Poziv za dobrovoljno davanje sam dobila na mejl zato što sam bila na jednoj radionici. Sad se više i ne sjećam šta je bila tema te radionice, ali poslije sam počela da dajem krv, bar tri puta u toku godine. U nevladin sektor sam zalutala još 1998 godine htjela sam da naučim raditi na kompjuteru, oni su imali te kurseve. Trenutno sam volonterka i članica Upravnog odbora Crvenog krsta i volonterka u nevladinoj organizaciji koja se između ostalog bavi pravima žena, zaštitom potrošača, socijalnim preduzetništvom, seoskim turizmom, gastronomskom ponudom i još mnogim bitnim temama.

Korisnica si IMEP-ovog granta koji se dodjeljuje građanima novinarima. Šta znači IMEP-ov grant?

-To u prevodu znači “Program osnaživanja nezavisnih medija”. Dodjeljivao se pojedincima, portalima i medijskim kućama na području BiH. Pojedinac je mogao aplicirati za sumu do 10 000 dolara poslije toga gubio bi pravo da aplicira.

Putovala si i pisala i na taj način ostvarila saradnju sa nekim nacionalnim parkovima u Bosni i Hercegovini na čijoj si promociji radila. Koliko ti znači ta saradnja?

–Saradnja je bila fer, ja sam imala neke pogodnosti koje nisam projektom planirala, a oni su dobili besplatnu reklamu. Neke od tih saradnji su se nastavile i po završetku projekta. Mene najviše ispunjava kada pišem o nekom mjestu zato što sam ga intenzivnije osjetila, ili mi se dopalo. Kod tih saradnji obično postoje i očekivanja a ne mogu ja da garantujem (to niko ne može) da će svaki komentar na nekoj od društvenih mreža biti pozitivan.

Ove godine počela si proizvodnju domaćih sapuna. Kako su došla na tu ideju?

-Bila je to još jedna slučajnost u nizu. Prošle godine u oktobru sam preko NVO sektora išla na obuku za izradu sapuna, i tada sam se zaljubila u to. Prvo sam pravila sapune sa prijateljicama, tek oko Nove godine sam riješila da probam sa manjim količinama i vidim kako će to ići na tržištu. Ovaj posao je još uvijek u fazi istraživanja. Prilagođavam recepte, i istražujem koji je to najbolji način da ih pakujem.

Da li veruješ da ćeš uspeti u tom poslu?

-Iskreno ne bih voljela da budem baš “super uspješna” jer se plašim da više ne bih u tome uživala. Kada bih morala svakoga dana ustati i prije umivanja misliti koliko kilograma sapuna trebam napraviti, koliko isjeći, promovisati, prodati ili distribuirati vjerovatno to više ne bih voljela raditi.

Koliko se pažnje u tvojoj zemlji posvećuje ženskom preduzetništvu?

-Ne malo, ali i ne dovoljno. Postoje programi za osnaživanje i pokretanje sopstvenih biznisa, uporedo se radi na informisanju žena o mogućnostima registrovanja seoskih gazdinstava, umrežavanja, distribucije proizvoda po sajmovima,,, na tome se radi. Ono što meni recimo smeta je nekih 70 Eura mjesečno koliko se plaća registracija tih malih biznisa. Svi koji žive od poljoprivrede su primijetili da je to skoro pa nemoguća misija. Posebno ako obrađuju manje površine.

Stanislava, po tvom mišljenju, šta je sve potrebno kako bi se žene motivisale da počnu da rade kao preduzetnici?

-Za početak bilo bi dobro da imaju određene zakonske olakšice. Kad odlučite da pokrenete bilo kakav posao vi nemate pojma kakav će biti ishod, imate mnogo početnih ulaganja. Tu je i problem oko registrovanja djelatnosti da bi sve bilo legalno, i kada vidite da u toku godine morate platiti malo više od 800 Eura, pored onog ulaganja u alate, materijale, mašine, gubi se volja. Ne treba da se čudimo što skoro svi žele da ostanu u sivoj zoni. Možda kada bi te cifre koje je potrebno izdvojiti za registrovanje bar prve dvije godine bile manje ili sufinansirane od strane države ili opština možda bi se tada žene lakše odlučivale na registrovanje svojih malih biznisa ili kućnih radinosti.

Da li žene imaju hrabrosti da počnu da se bave nekim poslom koji se razlikuje od njihovog osnovnog zanimanja u kome nisu uspele da nađu posao?

-Osim onog jednog dana praktične nastave u srednjoj školi u toku rata, nemam ni jednog sata rada u struci. Poznajem malo žena koje rade u struci, a mnogo onih koje se oprobavaju u različitim hobijima i malim biznisima. Žene se lakše prilagođavaju i navikavaju na sve promjene i mogu slobodno da primijetim da vole promjene. Ostaje samo upitno koliko sve ono što rade može da im obezbijedi osnovna sredstva za život. To one same najbolje znaju.

PISANJE  JE  JEDNA VRSTA LJUBAVI

Da li je pisanje zaista jedna vrsta ljubavi?

-Jeste, jer nije moranje a stalno mu se vraćam.

Kako si zavolela pisanje?

-Uvijek sam ja ponešto piskarala, samo to je ostajalo u sveskama i dnevnicima. Nije bilo prilike kao danas da sve što radimo možemo u svakom momentu dati na uvid svima. Zavoljela sam pisanje kada sam vidjela da mi otvara neka nova vrata, da me zbog toga tamo neki ljudi koje ne poznajem prihvaćaju kao osobu (ravnopravno ljudsko biće). Kada promijeniš toliko poslova (kao nekvalifikovana radnica) koliko sam ih ja promijenila shvatiš da te ljudi doživljavaju kao neku nižu vrstu. Ta promjena koju sam vidjela na ljudima kada sam počela da pišem mi je prijala. Bilo je i ovakvih situacija: “Nije tajna da se bavim poljoprivredom i u sezoni malina idem u berbu, osim toga više od decenije sam radila u hladnjači. Nakon godinu dana pisanja čula sam komentar “E pa ona je pametna, što ide da radi to što radi???” kao da je branje malina, rad u hladnjači, posao u bašti nešto ispod mog ( ili ljudskog) nivoa, neka nečasna rabota.”

Da li se sećaš prvog napisanog teksta i prve napisane priče?

-Naravno, bio je to tekst “Praznici nam stižu” poslala sam ga lokalnom portalu, a u sebi sam mislila ako ga objave pravim blog i šaljem post za učešće na Spark.me konferenciji. Post je bio objavljen i te godine sam dobila ulaznice za jednu od najvećih konferencija u južnoj Evropi.

Pored nekoliko zbornika i bloga gde još možemo da čitamo tvoje priče?

-Prije sam objavljivala blogove na BUKA portalu, sada to sve manje činim jer više pišem priče i po meni to nije nešto što bi trebalo tamo da se nađe, mada to je samo moje mišljenje. Dešava se da moje priče završe na nekim portalima, prođe i godina dana dok ja ne primijetim da je neko prenio moj tekst. Nekada me drugari blogeri obavijeste ako ga prepoznaju. Jednom je neki talijanski bloger citirao dijelove moga teksta i linkovao blog. A jednom je i jedan portal tražio dozvolu da prenese priču sa mog bloga jer se slaže sa njihovom uređivačkom politikom. Koliko sam ja pratila moje priče su bile na portalima BUKA, LOLA, Hrkljuš, Leutar.net. Jednu sam priču pronašla objavljenu na forumu kao temu za diskusiju.

Napisala si knjigu za decu “Eskurzija”. Koliko dugo si pisala ovu knjigu?

–Manje od pola godine. Sve slobodno vrijeme sam pisala, a dok sam bila na poslu smišljala sam šta bi sljedeće moglo da se desi u knjizi. To je jedna od prednosti fizičkog rada jer su vam misli slobodne.

Da li si imala neke promocije ( online u doba pandemije )?

-Slučajno se desilo da je moja knjiga izašla iz štampe par dana prije održavanja književne večeri koju smo imali planiranu u okviru jednog projekta. Tako da sam imala priliku da pročitam par dijelova iz recenzije i jedno poglavlje. I to je bilo sve. U okviru toga nije bilo prodaje.

Zašto ne reklamiraš tvoju knjigu na društvenim mrežama?

-Djelimično sam lijena, a djelimično mislim da ću time samo izazvati kontraefekt. Planirala sam da napravim objavu i ponudim knjigu kao nešto što bi roditelji trebali kupiti djeci da čitaju za vrijeme raspusta. Raspust traje, a ja tu objavu još nisam napisala.

Eskurzija je roman za decu, da li mogu da čitaju i odrasli?

-Osim mog sina i jedne djevojčice kojoj je baka čitala dijelove romana koliko ja znam čitaoci mog romana su samo osobe mojih godina.

Pišeš i drugi roman. Ukoliko nije tajna možeš li čitaocima ovog bloga da otkriješ ukratko o čemu se radi u tom romanu?

-Neka to za sada bude tajna, nisam sigurna da ću ga završiti do zadatoga roka. Nisam ja od onih koji vole da najavljuju nešto. Ne volim ni kada meni nešto najave jer onda imam očekivanja, a ne volim ako ostanu neispunjena.

ZANIMLJIVA PITANJA ZA STANISLAVU ŠAKOTU

Pošto čitaš moje intervjue znaš kako izgleda ovaj treći deo intervjua. Nadam se da će ti pitanja biti zanimljiva. 🙂

Bloger si i pisac. Voliš da čitaš. Postoje li knjige koje ne možeš i ne želiš da preporučiš drugima?

-Kad sa nekim pričam o knjigama koje mi nisu legle obično na kraju kažem “To je moje mišljenje a ja nisam stručnjak” i to je istina. Dopuštam mogućnost da možda i nije do knjige već da je do mene. Isto mi se desi i sa mjestima koje posjetim. Sa nekih mjesta nikad ne objavim fotke na fejsu, pojave se samo ponekad na instagramu u vidu storija. Smiješno je očekivati da se neka knjiga dopadne svima, više pažnje volim posvetiti knjigama koje se nisu dopale nikome a mene su oduševile. O njima volim da razgovaram.

Koliko ti znači to što poznati portali objavljuju tvoje priče?

-Bude mi drago, jer prija svakome kada neko primijeti njegov trud, mada znam da oni to ne rade zbog mene. Prenošenjem tekstova sa aktuelnim temama, i temama u kojima se svi mogu pronaći oni povećavaju svoju čitanost.

Naučnici su napravili onu čuvenu mašinu, vremeplov. Vremeplov te vraća u prošlost. U kojoj epohi-veku se nalaziš, u kojoj zemlji?

-Evo me u Egiptu, zaprepašteno gledam one Egipćane kako prave piramide i kuckaju kamenje ne bi li oblikovali glavu sfinge.

Kako reaguješ kada vidiš te ljude iz prošlosti i čime se baviš dok si tamo, tj dok te vremeplov ne vrati u 21.vek?

-Vadim telefon iz džepa i fotkam sve ispred mene, isfrustrirana sam jer nema mreže i ne mogu da objavim fotke a tako su dobre. Ta euforija traje sve dok mi se baterija ne isprazni. Onda stavim telefon u džep priđem onom jednom Egipćaninu i kažem: “Hajde ti odmori Sizife, daj da i ja malo guram to kamenje!”

Pronašla si Aladinovu čarobnu lampu. Da li imaš samo tri želje ili ih ima više?

-Šta znam trljala bih ja to.. Prvi put da odem u Peru,, pa onda kad sam već tamo da je hotel “de luks”, pa da imam para za sve moguće izlete, i za onu ekskurziju sa helikopterom iznad Naske. Ma trljala bih je dok se ne izliže. Šalim se i ne šalim se. Kada je izašla moja knjiga iz štampe jedan prijatelj i bivši kolega mi je poželio: “Neka ti se sve želje ostvare!” moj odgovor na ovo je bio. “Druže to je to, nemam više želja, samo neka ovako ostane!” Ali kad bih već imala tu lampu onda bih pokušala da ostvarim ovako neke lude snove iz djetinjstva poput Perua.

Kako bi definisala nesreću, da li ona prati samo neke ljude ili je svako ponekad nesrećan?

-Nesreća je po meni nužno zlo, nešto što se ponekad desi svakome od nas. Ona je ta koja nas oblikuje. Svako od nas gradi svoju ličnost suočavajući se sa problemima. Tako da mislim da nam je nesreća kao i sreća u životu podjednako potrebna.

Šta je gore: usamljenost ili samoća?

-Nemam pojma. Ne razmišljam o samoći, a rijetko kada sam usamljena. Moj životni tempo je vrtoglav i šarolik da poželim i jedno i drugo. Sjećam se kad smo bili u karantinu četrnaest dana da sam prokomentarisala da mi je baš prijalo to što moram biti zatvorena.

Da li postoji neki posao u kući koji ne voliš da radiš?

–Nekad sam čula onu izreku “Kad bih znao koja mi ruka voli raditi odsjekao bih je” Niko od nas ne voli da radi, ali obaveze se moraju završavati. Recimo sad ne volim usisavanje. Iako sam znala šta me čeka kupila sam onaj usisivač na vodu, i znaš kako to ide,,, poslije usisavanja ide pranje i generalka kupatila pa umjesto petnaestak minuta ili pola sata izgubim dva sata.

Koja je tvoja omiljena torta i da li ćeš mi nekada dati recept za nju, u slučaju da nemam taj recept?

-Uvijek sam imala fobije od torti. Trebalo je napraviti sve te torte da budu kao iz poslastičarnice našarana i u različitim oblicima. Mnogo je bio bitan onaj momenat kad se torta iznese pred djecu na rođendanu, svi moraju da se oduševe. Znojila bih se satima pokušavajući dostići nedostižne standarde gradskih poslastičara, jer tih godina kad su mi djeca bila mala nisam bila u prilici da je kupim. Odahnula sam kad su odrasli. Sad uživam u mazanju gotovih kora raznim filovima. A ako pravim sve onda volim torte sa koricama od bjelanaca. Recepte uglavnom skidam sa interneta. Obično uporedim bar tri različita recepta za isti kolač ili tortu i onda po osjećaju biram koji pravim ili ga dalje prilagođavam.

Između serija i filmova ti biraš

-Biram ono što počne u devet i završi do jedanaest ili prije. Ne gledam mnogo TV i ne palim ga do devet uvečer. Imam samo one kanale što hvata kućna antena. Ako sam slobodna onda volim da prošetam i provedem vrijeme sa prijateljicama. TV je očigledno zabava koju sam prerasla.

Odlaziš na pusto osrtvo. Da li neko ide sa tobom i šta sve nosiš tamo?

-Prvo bih voljela da znam koliko ostajem, meni je mnogo bitno vrijeme. Kad dogovaram kavu sa drugaricama uvijek postoji tačno vrijeme tj. u toliko sati ćemo da se vidimo i tu nema vrdanja. Recimo ponijela bih blokove i bojice, nisam crtala godinu dana, (ne, nisam nikakva umjetnica ali u tome uživam) za slučaj da ostajem duže vremena ponijela bih jednu gradsku biblioteku nek se nađe ako zatreba.

Da li je u redu što ti ne persiram u ovom intervjuu?

-Naravno, nisam formalista.

Izaberi sama pitanje za kraj 🙂

-Kraj bih iskoristila za nešto što sam zaboravila. Primijetila sam da su moji drugari u svojim knjigama rekli hvala svima nama koji smo stajali uz njih. Ja se nikome nisam zahvalila. To ne znači da nisam zahvalna samo sam na to zaboravila. Ne bih ni sada nabrajala svakoga pojedinačno, prilično sam ubijeđena da su do sada osjetili koliko mi znače i da će se prepoznati čak i oni koje nisam ni upoznala.